Talijanski pop-art ponovno živi!

Objavljeno 07.09.2016.
content_tano-festa---michelangelo
Rujan 07, 2016

Kad netko spomene pop-art, prve asocijacije najčešće su Campbellova juha i boca Coca-Cole Andyja Warhola ili pak zastave s prugicama i zvjezdicama umjetnika Jaspera Johnsa. Međutim, posljednjih godina sve je jasnije da je pop-art širi od konteksta američke ili anglosaksonske kulture. Kako otkriva izložba The World Goes Pop koja je 2015. godine postavljena u galeriji Tate Modern, pop-art bio je zaista globalan pokret, a jedno od njegovih najživljih središta bila je – Italija!

Tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća Italija je živjela “la dolce vita” i uz pomoć programa Marshall Aid iz Washingtona uživala u pravome gospodarskom čudu, što dokazuje i podatak da je tada prihod po glavi stanovnika u Italiji rastao brže nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. U tom razdoblju razvilo se potrošačko društvo i ojačalo kulturno pouzdanje, što je dovelo i do procvata kinematografije koja nam je dala legendarne redatelje kao što su Fellini i Visconti.

content_enrico-baj---buste-de-femme-au-chapeau

U tom kontekstu vitalnosti u Milanu i Rimu pojavili su se pop-art umjetnici koji su koristili jarke boje, a nadahnuće tražili u talijanskim kulturnim referencama – za razliku od američkih kolega koji su se oslanjali na svakodnevne kućanske predmete. Primjerice, umjetnik Tano Festa najveću je inspiraciju nalazio u Michelangelu, osobito njegovim djelima David i Stvaranje Adama.

Nakon što su desetljećima bili ignorirani, talijanski pop-art umjetnici danas napokon stječu slavu i izvan domovine. Na dražbi koja je u veljači održana u aukcijskoj kući Phillips jedan od njih, Mimmo Rotella, neočekivano je srušio cjenovnu granicu od milijun funti, i to za kolaž filmskih plakata s izrezanim slikama Sophije Loren i ostalih zvijezda. Očekuje se da će na dražbi modernih talijanskih umjetnina koja će se u listopadu održati u aukcijskoj kući Christie’s biti srušeni i neki novi rekordi.

 content_lucio-fontana---spatial-concept2

Sve to donosi dva pitanja: zašto je talijanska pop-art umjetnost toliko dugo bila u drugome planu i što je potaknulo suvremeni nagli interes? Najočitiji odgovor na prvo pitanje je taj da su pop-art umjetnici izvan SAD-a i UK-a teško stjecali ugled jer je povijest umjetnosti 20. stoljeća pisana u SAD-u. U svojemu djelu „Pop Art“ američka kritičarka Lucy Lippard gotovo da se i nije osvrnula na Italiju, za koju je rekla da „kaska“ u svakome pogledu. Drugim riječima, smatralo se da je pop-art prije svega američki pokret i njegovo panglobalno shvaćanje jednostavno nije odgovaralo cijeloj priči.

Isto tako, pop-art nema jasno mjesto ni u povijesti same talijanske umjetnosti. U Italiji se izravno povezuju apstrakcionisti iz pedesetih godina 20. stoljeća, kao što su Alberto Burri i Lucio Fontana, koji su sjekli, palili i onečišćavali svoja platna, i umjetnici pokreta Arte Povera iz kasnih šezdesetih, koji su odbacili slikanje i prigrlili skromne svakodnevne materijale kao što su drvo i vosak. Figurativne slike jarkih boja pop-art umjetnosti čine tu poveznicu složenijom, zbog čega su gotovo zaboravljene. Međutim, to je značilo da su zaboravljeni i umjetnici kao što su Enrico Baj i Giosetta Fioroni. Njihova djela, uključujući šizofreno tumačenje Botticellijeva Rođenja Venere koje je stvorila Fioroni, čine dio izvrsne kolekcije moderne i suvremene talijanske umjetnosti Intese Sanpaolo i navedena su u novoj knjizi 101/900, u kojoj je pobrojano 101 najbolje djelo 20. stoljeća iz kolekcije banke.

Vratimo se i na drugo pitanje – otkud upravo sada veliki interes za talijansku pop-art umjetnost? U jednu ruku možemo tvrditi da je, kako svijet postaje zaista “internacionalan”, razvijena i šira međunarodna perspektiva. Međutim, zasigurno se veće zasluge mogu pripisati činjenici da je talijanska poslijeratna umjetnost u posljednje vrijeme doživjela veliki rast popularnosti, ali i cijena. Kolekcionari su shvatili da je ovdje riječ o kritički važnome, ali komercijalno neiskorištenom tržištu, što dokazuje i skok cijena umjetnika kao što su Fontana, Burri i njihovi puleni iz pokreta Arte Povera. Sve u svemu, čini se kako talijanski pop-art umjetnici nakon pola stoljeća postaju svjetski popularni. Možemo samo reći – napokon i zasluženo!

Izvor: Italian Pop Art: Ripe for Rediscovery , world.intesasanpaolo.com, http://bit.ly/2bXFrkx

Comments are closed.